Ova izreka u potpunosti opisuje trenutno stanje „Imareta“ u Trebinju. U 32 kvadratna metra iznajmljenog prostora smjestila se javna kuhinja, otvorena prije 17 godina, pokušavajući zadovoljiti potrebe onih kojima je pomoć bila najpotrebnija. U 15-ak kvadrata na prvom spratu, kuharica Nataša, zajedno s predsjednikom Mirsadom i njegovim sinovima, počinje da radi pravu malu čaroliju. Spremati ukusna jela u tako malom prostoru, sa starim šporetima, biva pravi izazov, ali oni su skromni – cilj je nahraniti svakoga ko pokuca na vrata. Iako nestabilne, pomoći u hrani su tu, pa Mirsad zajedno sa svojim sinovima pripremi pakete za svakog korisnika, iznajmi kombi, jer svog vozila nemaju, i onda krenu u pohod izmamljivanja osmijeha. Svakodnevno podijele, što u kuhinji, što dostavljanjem, preko 86 obroka, a nerijetko su tu i oni koji svrate u ovu malu kuhinju samo da bi razmijenili toplu prijateljsku riječ.
Iako i sam u potrebi, Mirsad ne traži za sebe ništa, prvenstveno su mu važni ljudi za koje i s kojima radi, i svaka osoba koja dođe na vrata prvo traži njega. Želio bi, kaže, da pomogne svima, koliko god je u mogućnosti, jer svaka osoba koja dođe na vrata postaje član njegove porodice, a ne samo ime na papiru.